Mračna opasnost: fanatizam: Ubijanje pijanih ljudi

Validno je odricanje od vjere pijane osobe. Ali takvu osobu ne treba ubit dok ne povrati svijest i dok ju se ne pozove na pokajanje. (Imam Šafi'i Kitab ul-Umm, tom 6, str. 148; Al-Insaf, tom 10, pp. 331-332; Mughni al-Muhtaj 4/137; Hashiyat al-Dasuki 4/363; Ibn Qudama al-Mughni 9/25-26)

Prema ovom izmišljenom hadisu, neko ko je pio i pod utjecajem alkohola se odrekne vjere, uzima se za validnim, bez obzira što je u nesvjesnom stanju. To je zastrašujuća ideja. Očigledno je da neko ko je u pijanom stanju ne može govoriti razumno niti ligično, te da će biti nesvjesan onoga što govori. Takvu osobu se jasno ne može smatrati odgovornom za ono što govori. Ipak, fanatici naređuju, a sve na osnovu ovog izmišljenog hadisa, da takvu osobu treba ubiti. Još jednom se lažna praksa koja se u Kur’anu nigdje ne pojavljuje pretvara u vjersku naredbu, a ubistvo se legalizuje.

Ovo je lažni i zastrašujući mentalitet koji Kur’an sputava. Bog se obraća “vjernicima” u ajetu “O vjernici, pijani nikako molitvu ne obavljajte, sve dok ne budete znali šta izgovarate…” (Kur'an, 4:43). Jasno je da se neki od ljudi koji konzumiraju alcohol i napiju. Ti ljudi su oni isti koji klanjaju. Sve ovo je jasno vidljivo iz ovog ajeta. S obzirom da osoba treba da zna šta govori tokom molitve, da bude lucidna i da uspostavi duboku povezanost s Bogom, nemoguće je da bude tako koncentrisana ukoliko je u pijanom stanju, te se stoga ne može smatrati odgovornom za ono što kaže ili uradi, pa Bog zabranjuje ljudima da se mole dok su pijani. Termin upotrijebljen u ajetu je “...dok ne budete znali šta izgovarate” naglašava da neko neće znati šta radi dok je pijan i “neće znati šta govori.” Stoga nam je objašnjeno da osoba treba da se moli jedno ukoliko je stanje pijanstva okončano.

Neko može tvrditi da se odriče vjere u vrijeme kad mu je razim pomućen stanjem pijanstva u kojem se nalazi, i može pričati na potpuno nelogičan način. Ono što je bitno je ono što osoba govori i čini kada se otrijezni. Štaviše, osoba se može zaista odreći vjere i može to eksplicitno izjaviti. Koristiti to kao izugovor za njeno ubustvo je manifestacija fanatizna i klevete Kur’ana. Kur’an prezire takav brutalni mentalitet.

Izmišljajući takve odredbe o pijanstvu u Kur’anu, Svemogući Bog kaže da to što je neko učino nešto pogrešno nije prepreka muslimanu da voli Boga i da izvrši svoje religijske obaveze. Ovaj ajet također ukazuje na to koliko je islam privržen i otvorenog stave prema svima. Ipak, fanatično razmišljanje priželjkuje smrt u svakoj prilici, te je stoga i smislio čažne zapovijedi, iako je Kur’an propisao potpuno suprotno. Ubijanje onih koji govore neprikladno o poslaniku bez daih se pozove na pokajanje Svako ko uvrijedi poslanika mora biti pogubljen odmah bez da ga se pozove da se pokaje. (Ibn Taymiyya)

Ibn al-Mundhir kaže: Svi učenjaci se slažu da ubiti bilo koga ko uvrijedi Božijeg poslanika (savs). (Enver Šah, al-Kashmiri, “Ikfar al-Mulhidin”, str. 64; “Tanbihul Ghafilin,” str. 14)

Abdullah prenosi: Treba ih pogubiti bez pozivanja na pokajanje. Halid b. Walid je ubio čovjeka koji je uvrijedio poslanika (savs) i nije ga pozvao da se pokaje. (Ibn Taymiyya)

Jasno je da ne treba podržati nekoga ko vrijeđa Boga, poslanike ili vjerske vrijednosti. Međutim, nisu svi ljudi isti. Neki su ateisti i imaju negativne predrasude o religiji iz različitih razloga – neke su odgajali da budu bijesni, neki su neuki, a neki ne znaju ništa o Kur’anu. Dakle, moguće je da ljudi imaju negativne predrasude o religiji iz više razloga, a danas postoje i takvi ljudi koji žive u konstantnom bijesu i mržnji prema svemu. Ima ljudi s najrazličitijim shvatanjima na ovom svijetu na koji dolazimo da budemo testirani, a naš test kao vjernika se sastoji od suživota sa ovim idejama, mišljenjima i ljudima.

Dužnost muslimana je da kaže ljudima, bez obzira kakve predrasude ili bijes oni nosili, o Kur’anskim vrijednostima na ljubazan način i da njima ostavi krajnju odluku. Ponekad će druga strana biti pod utjecajem ovakvog lijepog ponašanja i možda uvidjeti grešku koju je pravila, te se popraviti. Ta činjenica je objavljena u još jednom Kur’anskom ajetu:

U ovom ajetu se muslimanima naređuje da na lose ponašanje uzvrate dobrotom. Rezultat toga je da će “dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati…”

Ukoliko se druga osoba i dalje nastavi ponašati i govoriti loše, ono što treba uraditi je objašnjeno u Kur’anu:

A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: "Mir vama!" (Kur'an, 25:63)

On vam je već u Knjizi objavio:

Kao što je i vidljivo, naredba u Kur’anu je da se ne boravi s tako neukom zajednicom kada se na njih naiđe, da se udalji od njih i kaže “Mir”; Drugačije rečeno, da ih se podsjeti na miroljubiv način.

Dvije vrste ljudi su opisane u ajetu: oni ljudi koji se smatraju odveć neukima za bilo kakvu interakciju i oni koji odbijaju istinu iako im je saopštena mnogo puta. Musliman, s obzirom da ima dužnost da širi istinsku vjeru, a time i uvijek govori istinu – u ovakvom momentu nema nikakva posla s takvim ljudima i uljudno će se od njih udaljiti. Još jedan elemenat se javlja u ovom ajetu, a to je da se ne sjedi s njima “dok ne počnu razgovarati o drugim stvarima.” Dakle, ovi ljudi se mogu uvijek naći u blizini muslimana i u konstantnoj interakciji s njima, pa kada počnu govoriti o drugim stvarima, musliman može nastaviti da bude u njihovoj blizini.

Ovo znači da se od muslimana ne očekuje da pribjegavaju divljačkim metodama koje su u lažnim hadisima navedene. Moraju se udaljiti od onih koji govore lose i uputiti ih na istinu u formi savjeta.

Još jedan od dokaza da su ovi izmišljeni hadisi u suprotnosti s Kur’anom jeste “sprječavanje pokajanja.” Bog poziva ljude da se pokaju u vezi sa svim o čemu Kur’an govori. On često u ajetima govori kako je pokajanje nešto što je između onoga koji se kaje i Boga, te da je Bog Onaj koji prašta i Samilosni. Oni koji se često kaju su pohvaljeni u Kur’anu. Pa, kako se onda osobu može spriječiti da se pokaje? Kako spriječiti nekoga da zatraži Božiji oprost? Kako ljudi mogu ignosrisati Božiji ajet koji glasi “…On, doista, prima pokajanje, On je milostiv.” (Kur'an, 2:37) i lišiti druge prava da zažale i zatraže Božiji oprost?

Jasno je da niko na to nema parvo.

U drugom ajetu naš Gospodar objavljuje:

Oni ljudi koji suludo negiraju činjenicu da je Bog “Najmilostiviji” i pokušavaju nametnuti svoje izmišljene hadise povodom ovoga, otvoreno se ponašaju protivno Kur’anu.