Mračna opasnost: fanatizam: Medinjanski period i borbe

Kako su se napadi idolopoklonika pojačali u Meki, muslimani su migrirati u obližnji grad Jasrib (kasnije poznat kao Medina), gdje su se osjećali slobodnije i bili dobrodošli, pa su uspostavili svoju upravu tamo. Ipak, čak i kada su osnovali svoju vlastitu upravu, napadi pagana iz Meke nisu prestali. Kurejšije su pratile muslimane i nastavile s nasiljem protiv njih. Ali naš poslanik (savs) i muslimani oko njega nikada se nisu upustili u borbu protiv idolopoklonika.

Ni jedna osoba, zajednica ili država neće trpjeti a da ne odgovori kada je napadnuta, uvijek će agresoru uzvratiti “u samoodbrani” ili barem poduzeti defanzivne akcije. Ljudi koji djeluju u nužnoj odbrani su bez izuzetka oslobođeni sudskog progona, a države koje tako postupe su nevine pred međunarodnim zakonima jer su bile žrtve nepravednih napada, s obzirom da su ljudski životi, porodice i voljeni, ili narod jedne države, teritorij i čast ugroženi.

To se također odnosilo i na poslanika (savs) i muslimane u Mekanskom period. Ipak, uprkos svim nepravednim i ubilačkim napadima, poslanik (savs) i muslimani nikada nisu organizovali protivnapad iz razloga što je Bog ubijanje učinio grijehom. Umjesto toga, kao što propisi nalažu, uvijek su drugu stranu pozivali na mir, a kada su ti pozivi bili neuspješni, napustili su svoje domove, zemlju i gradove i odselili se.

Za 13 ili više godina Mekanskog perioda i u prvim godinama Medinjanskog perioda, vjernicima je jošuvijek bilo naređeno da budu strpljivi naspram svij mučenja i nepravde, te da propovijedaju miroljubivo Božiju vjeru, kao što ajet i govori “Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!” (Kur'an, 16:125), i nikakva borba nije bila dozvoljena. Naš poslanik (savs) je na slijedeći način odgovorio muslimanima koji su se željeli usprotiviti progonima koji su opisani: “Borba još nije dozvoljena. Budite strpljivi, Božija pomoć je blizu, a za svoje patnje ćete biti nagrađeni...”

Naš poslanik (savs) je dobio dozvolu da brani sebe i one koji čine njegovu zajednicu u slijedećim ajetima koji su objavljeni nakon preseljenja u Medinu:

Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah ih je, doista, kadar pomoći – onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili:

Ovim ajetima muslimanska zajednica koja je bila nepravedno prognana samo zbog toga što su govorili “Naš Gospodar je Bog” počela je da se priprema da se brane. Kao što je eksplicitno navedeno u ajeti, muslimanska zajednica “koja je napadnuta zato što im se nasilje čini” je dobila dozvolu da se brani, ali im nije naređeno da napadaju. Nakon ovog ajeta muslimani su se počeli braniti i uzvraćali su samo onoj svirepoj zajednici koja ih je napadala. Ajeti koji se tiču rata i odbrane objavljeni kasnije sadrže objašnjenja po pitanju obima tokom borbi. Drugim riječima, poseban opis je dat specijalno za situaciju u tom konkretnom ratu. Dakle, svi ajeti o ratu u Kur’anu su specijalno objavljeni u vezi sa konkretnim napadima koji su se događali u to vrijeme kako bi se ukazalo na teške uvjete ovog vremena i pravednost našeg poslanika (savs).

Protiv koga su vođene borbe?

Jedan važan parameter mora biti uzet u obzir kada se govori o borpama opisanim u Kur’anu, a to je “druga strana” u borbi. Neki religijski i historijski izvori kažu da su se borbe u vrijeme našeg poslanika (savs) odvijale protiv Jevreja. Pojedinci koji to pročitaju onda idu tražiti antisemitske poruke u Kur’anu, tvrdeći da se ajeti objavljeni za konkretne bitke u Kur’anu odnose generalno protiv Jevreja. Međutim, to je ozbiljna greška.

Pagani su oni koji su proganjali poslanika (savs) i muslimane. Većina njih su bili idolopoklonici. Njihov cilj je bio da sprijeće štetu za svoje idole i perverzna uvjerenja. Neki su bili licemjeri i politeisti koji su izašli iz jevrejskih zajednica, ali bilo bi veoma pogrešno takve nazivati Jevrejima. Jednako kako je pogrešno posmatrati politeiste i licemjere koji su izašli iz muslimanske zajednice kao “muslimane”, tako je pogrešno politeiste i licemjere koji su izašli između Jevreja i počeli činiti nasilje, zvati Jevrejima. Nemoguće je da istinski Jevrej stupi u borbu i uzima živote vjernika.

Kur’an proklinje antisemitizam. Zbog toga oni koji traže izraze neprijateljstva prema jevrejima u Kur’anu odlaze praznih ruku – to moraju shvatiti oni koji ove ajete tumače kao da se odnose na borbu protiv jevreja. Nas poslanik (savs) je uvijek uživao dobre odnose s jevrejima. Tretirao ih je s poštovanjem i privrženošću, a istinski, pobožni Jevreji poslanika (savs) jednako tako.

Informacije o poslanikovoj (savs) privrženosti Jevreja, Tori i judaizmu ćemo razmotriti detaljno u poglavlju namijenjenom Sljedbenicima Knjige.