Mračna opasnost: fanatizam: Ne postoji opravdanje za rat u islamu

Oni koji tvrde da je islam religija rata moraju shvatiti da je takav stav zapravo dijametralno suprotan učenju islama. Ne postoje opravdanja za napadanje druge strane u Kur’anu. Kur’an nudi najdetaljnije objašnjenje demokratije i slobode. U atmosferi demokratije i slobode ne postavlja se pitanje proglašenja druge strane neprijateljem ili pokušaja da ju se ušutka. U takvoj atmosferi svako poštivan i svako može slobodno iznijeti svoje mišljenje, a islamski šerijat opisuje upravo takvo okruženje. Dakle, ne postoji opravdanje za napadačke ratove u Kur’anu. Hajde da razmotrimo ovu činjenicu kroz riječi Kur’anskih ajeta:

Rat radi prisilnog prelaska na islam?

Oni koji ratuju, prisiljavaju ili nameću islam nekome krše Kur’an. Jedna od najeksplicitnijih naredbi Kur’ana je da “nema prisile u vjeru/i”:

To je jasna odredba Kur’ana. Ni jedan musliman ne smije se protiviti toj naredbi i prisiljavati nekoga da bude pobožan. To je u Kur’anu strogo zabranjeno.

Naš poslanik (savs) je samo savjetnik. On ima odgovornost da podučava i zajednicama predstavlja islam, posljednju objavljenu religiju. U to vrijeme, neki od onih koji su čuli za islam od poslanika (savs) lično i od drugih muslimana postali su vjernici, ali neki također nisu. Kao što Kur’an striknto zahtjeva, ni naš poslanik (savs), ni drugi muslimani njegova vremena nikada nisu posezali za prisilom. Našem poslaniku (savs) Kur’an naređuje: “Pa ih opominji! Tvoje je samo da opominješ. Ti ih ne možeš prisiliti [da vjeruju].” (Kur'an, 88:21-22) Prisila je ovim, dakle, potpuno zabranjena. Prema Kur’anu, svaki musliman ima obavezu da ljudima prenosi moralne vrijednosti islama, ali niko ne smije za to koristiti silu i govoriti: “Ti moraš biti musliman” ili “Ti moraš obavljati vjerske dužnosti.” Svrha Kur’ana je da donese ljubav i mir svijetu. Takav pritisak je nekompatibilan sa Kur’anom.

Drugi ajeti u kojima se zabranjuje prisila glase:

S obzirom da je prisila zabranjena u Kur’anu, ne postoji opravdanje za rat, agresiju, neprijateljstvo ili ljutnju. Na šta drugo, osim na promjenu vjere, bi musliman mogao siliti mnogobožačke zajednice? Jasno je Haram prisiljavati nekoga da primi islam. Dakle, prema islamu u Kur’anu, nametanje islama nikada ne može biti izgovor za rat. Rat s ciljem ideološke ili etničke superiornosti?

Islam poštuje sve ideologije, nacije, etničke grupe, sve ideje i vjere. Islam je vjera u kojoj se sve ideje saslušaju i koja dozvoljava maksimalnu slobodu mišljenja. Rat povodom bilo kakvih sukoba mišljenja ili etničkih grupa je naravno nemoguć u vjeri sa takvim konceptom demokratije i slobode.

Rat u svrhu širenja islamskih pravila koja donosi vjerski lider?

Kao što smo već vidjeli detaljno, prema Kur’anu, muslimanski voša mora biti neko ko također prihvata kršćane, jevreje, ateiste, komuniste, agnostike, budiste i ljude koji teže drugim uvjerenjima i ideološkim sistemima u zajednici koju predvodi. On mora imprementirati kompletnu slobodu mišljenja. Mora dozvoliti ljudima potpunu slobodu. Konfliktne, klevetaoci i licemjerne osobe se pojavljuju tamo gdje nema slobode. On mora to zaustaviti i raditi ono što Kur’an zahtjeva. Kao što i ajet kaže: “O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka...” (Kur'an', 4:135), njegova je odgovornosti da bude pravedan bez obzira o kojem se pojedincu radi, njegovoj vjeri ili porijeklu, pa čak i kada je to na njegovu štetu. Rat s ciljem eliminacije neprijatelja?

Zar u islamu mogu postojati neprijatelji? Islam je religija koja zahtijeva da svi ljudi budu jednaki i kao braća. Prema islamu, bez obzira na nečiju rasu, religiju, boju kože, državljanstvo ili društveni status, oni ili ona su jednako vrijedni poštovanja čisto zbog toga što su ljudska bića. Kao što sve objavljene religije kažu, ljudska bića su braća jer smo svi potomci poslanika Adema (savs). Ovo je princip bratstva koji je uvjet za ispravno vjerovanje.

Islam je suprotan svim fašisoidnim ideologijama, kao i materijalističkim i darvinističkim idejama koje su zasnovane na rasnoj superiornosti i dijele ljude u čažne kategorije kao što su “napredni” i “primitivni.” Samim time islam void intelektualnu i racionalnu borbu protiv sukoba koje ove ideologije sa sobom nose, te u sebi nema prostora za njihove zastupnike.

Pravilo u islamu da su svi ljudi vrijedni poštovanja predstavlja osnovu svih mešuljudskih odnosa. Pram islamskom gledištu, čak i neko ko se pogrešno ponaša uvijek ima šansu da se se okrene pravom putu, putu dobrote. Time je nemoguće da pravi musliman ima ikakve neprijatelje. Svaki musliman je odrgovoran za ponašanje prema drugima, a to treba biti pažljivo, uz obaviještavanje o moralu, a nikako stvarati neprijatelje i kovati urote kako da ih se porazi.

Pored toga što u Kur’anu nema nikakvog materijalnog kriterija za kvalitet ljudi, upotrijebljava se i termin “Ademovi sinovi” koji upućuje na to da su svi ljudi stvoreni jednaki:

Razlog toga što se religija koja ne nudi nikakav izgovor za ratovanje uveliko smatra religijom rata potiče u potpunosti iz prakse kreatora sujevjerja. Neki ljudi općenito griješe po pitanju islama jer jednostavno nisu svjesni ovakvog razjašnjenja i imaju uvid jedino u djela radikala. Ljudi s radikalnim razmišljanjem nisu svjesni da primijenjuju zapovijedi koje nisu iz Kur’ana i da su prihvatili potpuno drugu vjeru koja je potpuno različita od istinskog islama, a to je upravo ono što pokušavamo ispraviti ovom knjigom. Ko priželjkuje rat?

Kada govorimo o nekoliko navodnih učenjaka koji upućuju široke narodne mase u islam, moramo imati na umu jednu veoma važnu činjenicu: za neke grupe, sector naoružanja je jedini koji se obavezno mora održati živim. To je jedini sector na koji ekonomske krize nemaju utjecaj. To je veoma vitalno tržište na kojem ponuda i potražnja nikada ne prestaju i koje uvijek nudi neke novine. Zašto je tako vitalno? Jer ga ratovi održavaju živim. A jedan od načina da se ratovi održe živim je slijedeći: provokacija nekuke mase ljudi koji svoju vjeru smatraju vjerom ratovanja i koji su spremni da ubijaju i budu ubijeni. Nije teško, naravno, zaključiti ko najbolje odgovara ovom opisu: radikalne grupe koje se pojavljuju u ime islama.

Neki protivnici islama na zapadu su u pravu kada kažu da ovakvi radikali šire nasilje. Međutim, ovi ljudi su u krivu kada su u pitanju neki lideri, poput Osame bin Ladena. Ti takozvani lideri su ljudi koje generalno islam ne zanima, niti ih je briga za muslimane koje su zatvorile različite obavještajne službe. Oni se odmah aktiviraju kada god se pojavi potreba za neprijateljskim ili ratnim okruženjem. Provode svoje vrijeme po barovima i kafićima zapadnih zemalja, ali kada komanda dođe, oni uzgoje svoje brade, promijene svoju odjeću i jezik, usvoje tipičan bliskoistočnjački izgled i bace se na posao da implementiraju sujevjerje koje su učili godinama.

Ovaj fenomen se dogodio više puta, Osama bin Laden je samo jedan od primjera. Dolazak hazreti Mahdija (savs) je najveći događaj koji je naš poslanik (savs) predvidio u periodu pred kraj svijeta, pa je čak i iskreno iščekivanje muslimana ovog događaja iskorišteno od strane pojedinih krugova da se oda utisak kako je bin Laden upravo Mahdi, te su u tu svrhu uloženi napori kako bi se što više ljudi ubijedilo. Ono što je bin Laden započeo nije samo imalo posljedice po Afganistan, nego po cijeli muslimanski svijet. Ovaj scenario je okončan slikama bin Ladenovog mrtvog tijela. Ovo je možda najupečatljiviji dio cijelog plana. Prema tom planu, mislimanski svijet je trebalo da vidi onoga koga su smatrali Mahdijem, mrtvog i da izgubi nadu i prestane iščekivati. Ovo je bio sistematski smišljen scenario sa svrhim slabljenja i iskorištavanja islamskog svijeta.

Ljdi radikalnih shvatanja su bez sumnje krivi za ovo, ali ne smijemo ignorisati određene sile koje su ih podstakle na to. Rat uvijek služi interesima nekolicine u vrijeme kada je oružana industrija tako jaka i profitabilna. Obično su radikalne grupe one koje se potiču na borbu, ali onima koji povlače konce je zapravo potreban rat. Ove uvijek na borbu spremne grupe, zbog svoje neukosti, su odličan paravan za sile koje stoje iza svega, a akteri su tek pijuni koje je veoma lako poslati u rat.

Amerikanci ili europljani koji se žale na radikale ne smiju zaboraviti ove menadžere koji njima upravljaju. Ovo, naravno, ne opravdava zločine onih koji su zapali šaka radikalnih grupa i kreatora sujevjerja podijeljenih u sekte i koji jedni drugima izjavljuju neprijateljstvo, ali ni ova činjenica ne bi smjela biti zanemarena. Zaista, različite organozacije koje su orvoreno režirale i vodile proteste i pobune, posebno u muslimanskim zemljama, ne oklijevaju jasno iskazati svoje ciljeve.

Zaključak:

U ovom poglavlju pregledali smo primjere ajeta o ratu koji se koriste kao argumenti protiv islama i stajališta istinskog islama o konceptima rata i džihada. Izvor religije radikala i fanatika bit će opisan u narednim poglavljima. Vidjet ćemo kako su koncepti ove nove vjere zasnovani na izmišljenim hadisima koji su u sukobu s Kur’anom. Također ćemo vidjeti kako religija fanatika, koja podstiče na rat, mržnju i bijes, nema ništa sa pravim islamom.