Islam osuđuje terorizam: Dodatak: Zabluda evolucije

Darvinizam, drugim riječima teorija evolucije, je predstavljen s ciljem negiranja činjenice stvaranja, ali u istinu nije ništa drugo do propala, nenaučna besmislica. Ova teorija, koja tvrdi da je život je nastao slučajno iz nežive materije, je poništena od strane znanstvenih dokaza čudesnog uređenja svemira i živih bića, kao i otkrićem više od 500 miliona fosila koji potvrđuju da se evolucija nije dogodila. Na taj način, nauka je potvrdila činjenicu da je Bog stvorio svemir i živa bića u njemu. Propaganda koja se danas primjenjuje kako bi se držala teorija evolucije u životu se temelji isključivo na distorzijama naučnih činjenica, pristrasnim interpretacijama, te lažima i neistinama prerušenim u nauku. Ipak, ova propaganda ne može sakriti istinu. Činjenica da je teorija evolucije je najveća obmana u istoriji nauke se izražava sve više u naučnom svijetu u posljednjih 20-30 godina. Posebno istraživanja sprovedena nakon 1980. otkrivaju da su tvrdnje darvinizma potpuno neosnovane, a to navedi i veliki broj naučnika. U Sjedinjenim Američkim Državama, posebno, mnogi naučnici iz različitih polja biologije, biohemije i paleontologije priznaju invalidnost darvinizma i prihvataju činjenicu Stvaranja kao način za nastanak života.

Sagledali smo kolaps teorije evolucije i dokaze Stvaranja vrlo detaljno u mnogim našim radovima, i dalje nastavljamo da to činimo. S obzirom na ogroman značaj ove teme, biće od velike koristi da rezimiramo ovdje.

Naučno pobijanje darvinizma Iako je to doktrina koja datira još od vremena stare Grčke, teorija evolucije je temeljito iznesena u XIX stoljeću, a najznačajniji momenat koji je ovu teoriju uvrstio u dnevni red naučnih krugova je Porijeklo vrsta, knjiga Charlesa Darvina, objavljena 1859. godine.

Darwin se u ovoj knjizi usprotivio činjenici da su različite vrste, svaka ponaosob, stvorene od strane Boga. Prema Darvinu, sve vrste potječu od jednog zajedničkog pretka, a raznolikost vrsta nastala je postepenim izmjenama u toku dugog vremenskog perioda.

Darvinova teorija nije se zasnivala ni na jednom konkretnom naučnom otkriću, bilo je to, kao što je i sam priznao, samo "logičko rasuđivanje". U jednom od poglavlja, "Poteškoće teorije", Darwin čak priznaje da je teorija nedovoljna za objašnavanje mnogo značajnih pitanja. Darwin se, pak, nadao da će se poteškoće koje su se ispriječile prevazići razvojem nauke, da će nova naučna otkrića ojačati njegovu teoriju. Ovo je na mnogo mjesta u svojoj knjizi i istakao. Međutim, sasvim suprotno Darvinovim nadanjima, razvojem nauke temeljne tvrdnje teorije su, jedna za drugom, bivale pobijane.

Poraz darvinizma pred naukom može se analizirati pod tri temeljne tačke:

1. Teorija apsolutno ne daje odgovor na pitanje prvobitnog nastanka života na Zemlji.

2. Ne postoji nikakvo naučno otkriće koje bi pokazalo da "evolucioni mehanizam", koji ističu evolucionisti, posjeduje utjecaje koji uzrokuju evoluciju.

3. Suprotno predviđanjima teorije evolucije, fosilni zapisi su iznijeli sasvim suprotnu sliku. U ovom dijelu knjige ćemo, u osnovnim crtama, iznijeti činjenice vezane za ove tri temeljne tačke. Prva nepremostiva barijera: porijeklo života Teorija evolucije tvrdi da sve žive vrste vode porijeklo od jedne jedine žive ćelije, koja se prije 3.8 milijardi godina pojavila u primitivnim uvjetima Zemlje. Kako se dogodilo to da su se milioni kompleksnih različitih vrsta razvili iz jedne jedine ćelije i, ako se zaista i dogodila jedna ovakva evolucija, zašto se tragovi toga nisu našli na fosilnim zapisima? Ovo su pitanja na koja teorija evolucije ne može dati odgovor. Međutim, prije svega ovoga potrebno se zadržati na prvoj stepenici navodnog procesa evolucije. Kako je nastala aktualna "prva ćelija"?

Zbog toga što odbija stvaranje, što ne prihvata nikakvu natprirodnu intervenciju, isključujući bilo kakvu koncepciju, plan i organiziranost, teorija evolucije tvrdi da je ta "prva ćelija" nastala sasvim slučajno unutar prirodnih zakona. Dakle, prema Darvinu, proizlazi da je neorganska materija, igrom slučaja, proizvela prvu organsku ćeliju. Međutim, ova tvrdnja je u koliziji sa najosnovnijim zakonima biologije.

"Život potječe iz života"

Darwin se u svojoj knjizi uopće nije doticao pitanja porijekla života, pošto je primitivno naučno shvatanje njegovog vremena pretpostavljalo da živa bića posjeduju jednu sasvim prostu građu.

Prema teoriji "spontane generacije", koja datira još od srednjeg vijeka, vjeruje se da se živo biće može formirati slučajnim udruživanjem neorganskih materija. U ovom periodu bilo je rašireno mišljenje da se insekti formiraju od ostataka hrane, a miševi od pšenice. Da bi dokazali ovu tvrdnju, načinili su i zanimljiv pokus. Na prljavu krpu je stavljeno malo pšenice Louise i smatralo se da će nakon izvjesnog vremena iz ove Pasteur smjese obrazovati miševi.

Crvanje mesa također se smatralo dokazom da život nastaje iz nežive materije. Kasnije će se, međutim, ispostaviti da crvi na mesu ne nastaju sami od sebe, već da se razvijaju iz larvi, koje su nevidljive prostom oku, a koje mušice donose i polažu.

A mišljenje da bakterije mogu nastati od nežive materije bilo je široko prihvatljivo od strane naučnih krugova u periodu kada je Darwin pisao knjigu Porijeklo vrsta.

Međutim, pet godina nakon što je Darwin objavio svoju knjigu, poznati francuski biolog Louis Pasteur kategorički je pobio ovo mišljenje koje predstavlja osnovu teorije evolucije. Pasteur na slijedeći način reziKako i sami noviji evolucionisti mira rezultat do kojeg je došao priznaju, porijeklo života je još uvijek kamen spoticanja za teonakon dugotrajnog rada i pokusa:

riju evolucije.

"Tvrdnja da život može nastati iz nežive materije je konačno postala stvar prošlosti." (Sidney Fox, Klaus Dose, Molecular Evolution and The Origin of Life, New York:

Marcel Dekker, 1977. str. 2)

Branioci teorije evolucije dugi niz godina opirali su se Pasteurovim otkrićima. Kada je, pak, razvijena nauka predočila kompleksnost građe žive ćelije, postala je još očitija neosnovanost tvrdnje da život može nastati sam od sebe.

Uzaludni napori tokom XX stoljeća Prvi evolucionista koji je u XX stoljeću uzeo u razmatranje pitanje porijekla života bio je poznati ruski biolog Alexander Oparin. Određenim tezama koje je izbacio 30-ih godina, Oparin je nastojao dokazati da Pokušaji Alexandra Oparina da pruži evolucijsko objašnjenje za porijeklo života je završio velikim fijaskom.

se živa ćelija može formirati slučajno. Međutim, ova nastojanja su se neslavno okončala, a Oparin je bio primoran da iznese slijedeće priznanje: "Nažalost, porijeklo ćelije predstavlja najtamniju tačku koja je u sebe apsorbirala cijelu teoriju evolucije." (Alexander I. Oparin, Porijeklo života, (1936) New York, Dover Publications, 1953 (Reprint), str. 196)

Evolucionisti koji su slijedili Oparinov put nastojali su načiniti nekoliko pokusa koji bi doveli do odgovora na pitanje o porijeklu života. Najpoznatiji od ovih pokusa je 1953. godine načinio američki hemičar Stanley Miller. U svom eksperimentu Miller je upotrijebio mješavinu gasa, za kakvu je pretpostavio da je postojala na prvobitnoj Zemlji, sastavljenu od amonijaka, metana, hidrogena i vodene pare. Budući da ovi gasovi ne bi reagirali jedni sa drugima u prirodnim uvjetima, on je u ovaj milje uveo i energetsku stimulaciju da bi pokrenuo reakciju među njima.

Narednih godina će se, ipak, ispostaviti da je ovaj pokus, koji se prvobitno smatrao značajnim napretkom na polju evolucije, nevažeći i da je korištena imitacija prvobitne atmosfere veoma različita od one koja je postojala na prvobitnoj površini Zemlje. ("Novi dokazi o evoluciji u ranoj atmosferi i životu", Bulletin of the American Meteorological Society, tom 63, novembar 1982, str. 1328-1330.) Poslije dugog perioda šutnje, sam Miller je također priznao da atmosferski uvjeti koje je on koristio u svom eksperimentu nisu bili realni. (Stanley Miller, Molecular Evolution of Life: Current Status of the Prebiotic Synthesis of Small Molecules, 1986, str. 7)

Svi napori koje su evolucionisti ulagali tokom XX stoljeća radi donošenja odgovora na pitanje porijekla života uvijek su se neslavno okončavali. Ovu činjenicu je priznao i poznati geohemičar sa San Diego Scripps instituta, Jeffrey Bada. U tekstu, objavljenom 1998.

godine u evolucionističkom Earth časopisu, Bada na sljedeći način priznaje bespomoćnost evolucionista što se tiče ovog problema:

"Danas kada napuštamo dvadeseto stoljeće, još uvijek se susrećemo sa najvećim neriješenim problemom koji smo imali kada smo ulazili u dvadeseto stoljeće: kako je život na Zemlji započeo?"

(Jeffrey Bada, Earth, februar 1998, str. 40)

Kompleksna građa života Jedan od glavnih razloga zbog kojih je, o pitanju porijekla života, teorija evolucije zapala u tako veliki problem je činjenica da čak i najprostija živa bića imaju nevjerovatno složenu građu. Živa ćelija je složenija od svih tehnoloških proizvoda koje je čovjek uspio napraviti, tako da je danas čak i u najsavremenijim laboratorijama svijeta nemoguće proizvesti živu ćeliju spajanjem neživih materija.

Uvjeta potrebnih za nastanak jedne ćelije je toliko mnogo da se apsolutno ne mogu objasniti slučajnošću. Vjerovatnoća slučajnog formiranja proteina, kao najosnovnije gradivne jedinice, izgrađenog od oko 500 aminokiselina, je jedan naprema broju koji se dobije stavljanjem 950 nula iza jedinice. Međutim, vjerovatnoća koja je manja od 1 naprema 1050 matematički se smatra da ima nultu mogućnost realizacije.

Glavni razlog za ovo je neophodnost simultanog prisustva proteina druge vrste kako bi se oni prve uopšte formirali, što u potpunosti eliminiše mogućnost slučajnog nastanka. Ova činjenica, sama po sebi, je dovoljna da obori evolucionističke tvrdnje o slučajnosti.

Da sumiramo:

• Protein se ne može vještački stvoriti bez enzima, a enzimi su pproteini.

• Oko 100 proteina je potrebno kako bi se sintetizirao jedan protein. Dakle, potrebni su proteini da bi se stvorili proteini.

Jedna od činjenica koja poništava teoriju evolucije jeste i zadivljujuća kompleksnost strukture života. DNA molekula, koja je locirana u nukleusu ćelije živih bića, primjer je ovoga. DNA je neka vrsta baze podataka koja se formira od 4 različite molekule u različitim sekvencama. Ova baza podataka sadrži kodove svih fizičkih osobina tog živog bića. Kad bi se ljudska DNA ispisivala, procjenjuje se da bi od tih podataka nastala enciklopedija od 900 tomova. Neupitno, ta izvanredna količina informacija definitivno pobija tvrdnju o slučajnosti.

• DNA proizvodi enzime potrebne za nastanak proteina. Protein se ne može vještački stvoriti bez DNA. DNA je, dakle, također neophodna kako bi se stvorili proteini.

• Sve organele u ćeliji imaju važnu misiju u formiranju proteina.

Drugim riječima, kako bi protein nastao u savršenom obliku i bio potpuno funkcionalan, istovremeno mora postojati i ćelija sa svim svojim organelama.

DNK molekul, koji se nalazi u jezgru ćelije i koji skriva genetske podatke, nevjerovatna je baza podataka. Ukoliko bismo pokušali zapisati informacije šifrirane u DNK, tada bi to značilo da ćemo sakupiti biblioteku koja sadrži 900 tomova enciklopedija, od kojih svaka ima 500 stranica.

Ovdje se pojavljuje jedna veoma interesantna dilema: dok se DNK može replicirati (kopirati, umnožavati) jedino uz pomoć nekih enzima koji su, ustvari, proteini, sinteza ovih enzima može biti realizirana jedino pomoću informacija šifriranih u DNK. Pošto oboje podjednako zavise jedno od drugog, oboje su morali postojati da bi moglo doći do umnožavanja. Upravo je ovo činjenica koja u ćorsokak baca scenario o tome da je život nastao sam od sebe. Ovu činjenicu priznaje i evolucionista sa Univerziteta San Diego, Kalifornia, prof. Leslie Orgel, koji 1994. godine u oktobarskom broju časopisa Scientific American piše slijedeće:

"Izuzetno je nevjerovatno da proteini i nukleinske kiseline (RNK i DNK), oboje izuzetno kompleksne građe, nastanu spontano na istom mjestu i u isto vrijeme. Ali, isto tako je nemoguće da jedno nastane bez drugoga. Prema tome, primorani smo da zaključimo da je apsolutno nemoguće da je život nastao putem slučajnih hemijskih reakcija." (Leslie E. Orgel, The Origin of Life on Earth, Scientific American, tom 271, oktobar 1994, str. 78)

Imaginarni mehanizmi evolucije Drugi važan momenat u pobijanju Darvinove teorije je ispostavljanje da dvije ideje, koje su predstavljene kao "mehanizmi evolucije", u stvarnosti, također, ne posjeduju nikakvu evolucionu moć. Svoju tvrdnju o evoluciji, Darwin je u potpunosti vezao za mehanizam "prirodne selekcije". Koliku je važnost pridavao ovom mehanizmu vidi se i iz samog naziva knjige: Porijeklo vrsta, putem prirodne selekcije...

Prirodna selekcija znači prirodni odabir i zasniva se na mišljenju da će, u borbi života u prirodi, opstati ona živa bića koja su prilagođenija prirodnim uvjetima sredine i koja su jača. Na primjer, sasvim je prirodno da će, pod prijetnjom krvoločnih životinja, od krda jelena preživjeti oni koji brže trče. Na taj način će se formirati stado jelena koje će činiti brze i jake jedinke. Ali, ovaj mehanizam neće nikada ove jelene transformirati u neku drugu živu vrstu, konje, recimo. Jeleni će uvijek ostati jeleni.

Prema tome, mehanizam prirodne selekcije ne posjeduje apsolutno nikakvu evolucionu moć. i Darwin je također bio svjestan ove činjenice i bio je primoran da u svojoj knjizi Porijeklo vrsta prizna slijedeće: "Prirodna selekcija ne može ništa uraditi ukoliko ne dođe do korisnih preobražaja." (Charles Darvin, The Origin of Species: A Facsimile of the First Edition, Harvard University Press, 1964, str.

189)

Lamarckov utjecaj Dobro, kako se mogu formirati "korisni preobražaji"? U okvirima primitivnih naučnih shvatanja svog vremena, Darwin je odgovor na ovo pitanje pokušao dati oslanjajući se na Lamarcka. Prema francuskom biologu Lamarcku, koji je živio prije Darvina, živa bića prenose osobine koje su stekla tokom života sa jedne generacije na drugu i na taj način evoluiraju, tako se, dakle, pojavljuju nove vrste. Prema Lamarcku, žirafa je, na primjer, evoluirala od jedne vrste antilope tako što je, generacijama, istezala vrat pokušavajući, radi prehrane, dohvatiti sve visočije i visočije lišće.

Darwin je također naveo slične primjere. Ilustracije radi, u knjizi Porijeklo vrsta, Darwin je ustvrdio da je, ulazeći u vodu u potrazi za hranom, jedna vrsta medvjeda poprimila karakteristike u skladu sa životom u vodi, dobila velika usta i da se, na kraju, preobratila u jednog ogromnog kita. (Charles Darvin, The Origin of Species: A Facsimile of the First Edition, Harvard University Press, 1964, str. 184) Međutim, dok je eho Darvinove knjige odjekivao, jedan austrijski botaničar, Gregor Mendel, 1865. godine otkrio je zakone nasljeđivanja, koji su, opet, kategorično pobili legendu o generacijskom prenošenju stečenih osobina. Na taj način je prirodna selekcija ostala "sama" i to kao mehanizam koji uopće nema nikakvu evolucionu moć.

Neodarvinizam i mutacij Da bi našli izlaz iz ove situacije, darvinisti su krajem 30-ih godina izbacili teoriju moderne sintetike, odnosno neodarvinizam, kako je to i šire poznato. Pored prirodne mutacije, neodarvinizam je dodao i mutacije kao "razlog korisnih preobražaja", odnosno devijacije u genima koje su nastale kao posljedica pogrešaka prilikom kopiranja ili kao posljedica vanjskih uticaja kao što je radijacija.

Neodarvinizam je model koji je i danas još uvijek u svijetu održava paradu u ime evolucije. Teorija tvrdi da su se milioni živih vrsta na svijetu, bezbroj njihovih kompleksnih organa, kao što su uši, oči, pluća, krila, formirali "mutacijama", odnosno nakon jednog procesa koji se zasniva na genetskim devijacijama. Međutim, postoji jedna sasvim jasna naučna činjenica, koja teoriju ostavlja bespomoćnom:

mutacije ne doprinose razvoju živih bića, nego naprotiv, uvijek su škodljive po njih.

noga antene oči usta Od početka XX stoljeća, evolucionisti tragaju za primjerima "korisnih mutacija" stvarajući mutante. Ali svi ti pokušaji su rezultirali nastankom bolesnih i deformisanih stvorenja. Slika lijevo pokazuje glavu zdrave voćne mušice, a slika desno glavu voćne mušice iz koje su narasle noge, što je rezultat mutacije.

Razlog za ovo je veoma jednostavan: DNK ima jednu veoma kompleksnu građu i bilo kakva slučajna djelovanja mogu jedino uzrokovati štetu ovoj molekuli. Američki genetičar B. G. Ranganathan ovu činjenicu obrazlaže na slijedeći način: "Mutacije su male, slučajne i štetne. One se rijetko dešavaju i, u najboljem slučaju, one će biti bez efekta. Ove tri karakteristike mutacija impliciraju da one ne mogu voditi evolucionom razvitku. Jedna slučajna promjena u nekom visoko specijaliziranom organizmu je ili bez efekta ili je štetna. Slučajna promjena u nekom ručnom satu ne može poboljšati taj sat.

Ona će ga najvjerojatnije oštetiti ili će, u najboljem slučaju, biti bez efekta. Zemljotres ne poboljšava grad, on donosi razaranje." (B. G. Ranganathan, Origins?, Pennsylvania: The Banner Of Truth Trust, 1988.) Ni do danas nije uočen niti jedan primjer pozitivne mutacije, odnosno mutacije koja je razvila genetski podatak. Pokazalo se da su sve mutacije štetne. Sasvim je jasno da su mutacije, koje su darvinisti predstavili kao "evolucioni mehanizam", genetski incident koji, u biti, samo sakati i uništava živa bića. (Jedan od najčešće uočljivih uticaja mutacije kod čovjeka je rak.) Nesumnjivo, uništavajući mehanizam ne može biti "evolucioni mehanizam". A što se tiče prirodne selekcije, ona, kao što je to i sam Darwin priznao, "sama ništa ne može uraditi". Ova činjenica nam jasno stavlja do znanja da u prirodi ne postoji nikakav "evolucioni mehanizam". A s obzirom da ne postoji nikakav evolucioni mehanizam, nije se mogao dogoditi ni imaginarni proces zvani evolucija.

Fosilni zapisi: ni traga od prijelazne forme Fosilni zapisi su najjasniji dokaz da se u stvarnosti nije dogodio proces koji zastupa teorija evolucije.

Prema teoriji evolucije, svaka živa vrsta proizašla je iz svoga prethodnika. Prethodno postojeće vrste su se vremenom pretvorile u nešto drugo i sve vrste su nastale na ovaj način. Prema teoriji, transformacija se odigravala postepeno, milionima godina. Ukoliko je ovo bio slučaj, tada su brojne "prijelazne vrste" morale postojati i živjeti tokom ovog dugog transformacijskog perioda. Na primjer, neke pola-ribe/pola-reptili koje su stekle neke reptilske crte kao dodatak crtama riba koje su već imale, trebale su živjeti u prošlosti. Ili, trebali su postojati neki reptili-ptice, koji su stekli neke osobine ptica kao dodatak reptilskim osobinama koje su već imali. Evolucionisti upućuju na ova imaginarna bića, za koja oni vjeruju da su postojala u prošlosti, kao na "prijelazne oblike". Ukoliko su takve životinje već postojale, trebali bi biti prisutni milioni i čak trilioni takvih primjeraka u količini i raznolikosti. Što je još važnije, ostaci ovih čudnih stvorenja trebali bi biti prisutni u fosilnom zapisu. Broj ovih prijelaznih oblika trebao bi biti čak i veći od broja prisutnih životinjskih vrsta, i njihovi ostaci bi se trebali nalaziti širom svijeta. U Porijeklu vrsta, Darwin je objasnio:

"Ukoliko je moja teorija istinita, bezbrojne prijelazne vrste, koje najbliže povezuju sve vrste jedne iste grupe, posve sigurno su morale postojati... Stoga bi dokaz njihovog bivšeg Ovj fosil krokodila iz perioda krede star je 65 miliona godina. Identičan je krokodilima koji i danas žive.

Ovaj 50 miliona godina star fosil lista platana je nađen u SAD-u. Platan je ostao nepromijenjen 50 miliona godina i nikada nije "evoluirao".

Mene pronađen u Italiji je 37-54 miliona godina star.

postojanja trebao biti nađen jedino među fosilnim ostacima."

(Charles Darvin, The Origin of Species: A Facsimile of the First Edition, Harvard University Press, 1964, str. 179)

Ipak, Darvin je bio savršeno svjestan činjenice da fosili prelaznih vrsta još nisu pronađeni. Smatrao je to najvećom poteškoćom svoje teorije. U jednom poglavlju svoje knjige, nazvanom "Poteškoće teorije," napisao je: Zašto, kad su vrste nastale od drugih vrsta nevjerovatnim transformacijama, nigdje ne pronalazimo bezbrojne prelazne oblike? Zašto cijela priroda nije u haosu, nego su vrste, kao što i vidimo, jasno definisane?... Ali, kako su prema ovoj teoriji bezbrojni prelazni oblici morali postojati, zašto ih ne pronalazimo utisnute u bezbroj slojeva Zemljine kore?... Zašto onda nije svaki geološki period i svaki sloj prepun prelaznih oblika i poveznica? (Charles Darwin, The Origin of Species, str. 172)

Izgubljene Darvinove nade Međutim, iako su još od sredine XIX stoljeća širom svijeta vršili intenzivno istraživanje fosila, prijelazna forma nije pronađena. Svi iskopani fosili pokazali su da se, suprotno vjerovanju evolucionista, živa bića na Zemlji pojavljuju iznenada i potpuno formirana.

Čuveni britanski paleontolog, Derek W. Ager, priznaje ovu činjenicu, čak iako je i sam evolucionista:

"Problem je u slijedećem: kada detaljno ispitamo fosilni zapis, bilo na nivou redova ili na nivou vrsta, mi uvijek i nanovo nalazimo ne na postepenu evoluciju, nego iznenadnu eksploziju jedne grupe." (Derek A. Ager, "The Nature of the Fossil Record", Proceedings of the British Geological Association, tom 87, 1976, str. 133)

Dakle, fosilni zapisi ukazuju da su se sve žive vrste pojavile iznenada, u savršenom obliku i bez ikakve prijelazne forme. Ovo je apsolutno suprotno Darvinovim predviđanjima. Šta više, ovo je veoma jak dokaz da su žive vrste stvorene, pošto je stvaranje jedino objašnjenje da su se živa bića mogla pojaviti bez pretka iz kojeg su evoluirale, odjednom i u savršenom obliku. Ova činjenica je priznata i od strane istaknutog biologa - evolucioniste Douglasa Futuymaa: "Stvaranje ili evolucija su jedina dva moguća objašnjenja korijenja živih bića. Organizmi su se, ili pojavili na zemlji sasvim savršeno razvijeni, ili nisu. Ako nisu, onda su se morali razviti iz prethodno postojećih vrsta, pomoću nekog procesa modifikacije. A ako su se pojavili u jednom sasvim razvijenom stanju, onda su doista morali biti stvoreni od neke svemoćne inteligencije."

(Douglas J. Futuyma, Scienće on Trial, New York: Pantheon Books, 1983. str. 197)

Što se tiče fosila, oni pokazuju da su se živa bića na Zemlji pojavila u savršenom obliku. Dakle, "korijeni vrsta" leže u stvaranju, a ne u evoluciji, kako je to Darwin smatrao.

Bajka o evoluciji čovjeka Pitanje koje najčešće na dnevni red iznose branitelji teorije evolucije je pitanje porijekla čovjeka. Darvinistička tvrdnja o ovom pitanju drži da je savremeni čovjek evoluirao iz određenih vrsta majmunolikih bića. Tvrdi se da su za vrijeme ovog navodnog evolucionog procesa, za koji se pretpostavlja da je počeo prije 4-5 miliona godina, postojale neke "prijelazne forme" između savremenog čovjeka i njegovih predaka. Prema ovom, u biti potpuno imaginarnom scenariju, postojale su 4 osnovne kategorije:

1. Australopithecus 2. Homo habilis 3. Homo erectus 4. Homo sapiens Imenom "Australopithecus", što znači "Južnjački majmun", evolucionisti nazivaju prvog navodnog majmunolikog pretka ljudi. Australopithecus nije ništa drugo do jedna izumrla majmunska vrsta. Opširna istraživanja koja su urađena na različitim primjercima Australopithecusa od strane dva svjetski renomirana anatomičara iz Engleske i USA, Lorda Sollya Zuckermana i profesora Charlesa Oxnarda, pokazala su da ova bića nisu ništa drugo do izumrla vrsta majmuna i da nemaju nikakve sličnosti sa čovjekom. (Solly Zuckerman, Beyond The Ivory Tower, New York: Toplinger Publications, 1970, str. 75-94; Charles E. Oxnard, "The Place of Australopithecines in Human Evolution: Grounds for Doubt", Nature, No: 258, str. 389)

N T S EI O T I IN Ne postoje fosilni zapisi koji potkrijepljuju ljudsku evoluciju. Naprotiv, fosili pokazuju da postoji nepremostiv jaz između majmuna i čovjeka. Suočeni s ovom činjenicom, evolucionisti su svoje nade fiksirali za određene crteže i makete. Nasumično maskiraju fosilne ostatke i izmišljaju imaginarne polu-majmune s polu-ljudsksim likovima.

Slijedeći stupanj ljudske evolucije evolucionisti klasificiraju kao "homo", to jest "čovjek". Prema tvrdnji evolucionista, živa bića u Homo seriji su razvijenija nego Australopithecus. Stavljajući u jedan niz fosile koji su pripadali ovim različitim vrstama evolucionisti su načinili jednu imaginarnu šemu evolucije. Ova šema je čista izmišljotina, pošto, u biti, nikada nije dokazano da između ovih različitih klasa postoji neka evoluciona povezanost. Jedan od najvažnijih branilaca teorije evolucije XX vijeka, Ernst Mayr, također priznaje ovu činjenicu: "Lanac koji se proteže do Homo sapiensa se, u biti, gubi."

(J. Rennie, "Darwin's Current Bulldog: Ernst Mayr", Scientific American, decembar 1992) Skicirajući ovako lanac povezanosti: "Australopithecus > Homo habilis > Homo erectus > Homo sapiens", evolucionisti impliciraju da je svaka od ovih vrsta predak one koja slijedi iza nje. Međutim, skorašnji pronalasci paleoantropologa otkrili su da su Australopithecus, Homo habilis i Homo erectus postojali na različitim dijelovima svijeta u isto vrijeme. (Alan Walker, Scienće, vol. 207, 1980, str. 1103; A. J. Kelso, Physical Antropology, 1st ed., New York: J. B.

Lipincott Co., 1970, str. 221; M. D. Leakey, Olduvai Gorge, vol. 3, Cambridge: Cambridge University Press, 1971, str. 272)

Štaviše, jedan određeni segment ljudi, klasificiran kao Homo erectus, živio je sve do veoma skoro. Homosapiens neanderthalensis i Homo sapiens (savremeni čovjek) koegzistirali su u istoj regiji.

(Time, novembar, 1996)

Ova situacija očito pokazuje ništavnost tvrdnje da su oni bili preci jedan drugome. Sasvim je sigurno da ne postoji takvo porodično stablo. Jedan paleontolog sa Harward University, Stephen Jay Gould, premda je i sam evolucionist objašnjava ovaj ćorsokak evolucije:

"Šta biva sa našom evolucionom ljestvicom ako postoje tri čovjekolike loze koje su paralelno egzistirale? Sasvim je jasno da nijedna nije nastala iz druge. Štaviše, kada se izvrši usporedba među njima, nijedna od njih tri ne pokazuje bilo kakav evolucioni trend." (S. J. Gould, Natural History, vol. 85, 1976, str. 30)

Ukratko, šeme određenih živih bića "polu-majmun/polu-čovjek"

koje srećemo u medijima i školskim udžbenicima, odnosno scenario evolucije čovjeka koji se putem propagande nastoji održati u životu, su jedna bajka koja nema nikakve naučne utemeljenosti.

Jedan od najčuvenijih i najpoštovanijih znanstvenika u Velikoj Britaniji, Lord Solly Zuckerman, u vezi s ovim pitanjima vršio je dugogodišnja istraživanja (osobito je na istraživanju Australopithecusa potrošio 15 godina). Nakon svega, iako i sam evolucionista, Zuckerman je došao do zaključka da, u biti, ne postoji porodično stablo koje se proteže od majmunolikih živih bića do čovjeka.

Zuckerman je također sačinio jednu interesantnu "naučnu skalu".

On je formirao jedan spektar nauka rangirajući ih - od onih koje on smatra naučnim, do onih koje smatra nenaučnim. Prema Zuckermanovom spektru, "najnaučnije", a to znači one koje se zasnivaju na konkretnim podacima, su hemija i fizika. Poslije njih dolaze biološke, a onda socijalne nauke. Na samom kraju spektra, u dijelu koji Zuckerman smatra da je "najnenaučnijim", je "izvan-osjetilna percepcija" - tu spadaju koncepti poput telepatije i šestog čula - i, konačno, koncept "ljudske evolucije". Zuckerman ovako objašnjava ovaj kraj svoje skale:

"Pomaknuvši se na kraj ovog spektra, pomakli smo se sa registriranja objektivne istine i stvarnosti u ona polja pretpostavljenih bioloških nauka, poput izvan osjetilne percepcije ili interpretiranja historije fosila čovjeka, gdje je "vjernima" sve moguće - i gdje je "čvrsti vjernik" ponekad u stanju da vjeruje u nekoliko oprečnih činjenica u isto vrijeme." (Solly Zuckerman, Beyond The Ivory Tower, New York: Toplinger Publications, 1970, str. 19)

I sama bajka o evoluciji čovjeka svodi se, također, samo na komentare određenih fosila, koje su pristrasno pisali oni koji slijepo vjeruju u teoriju evolucije.

Darvinistička formula!

Pored svih tehničkih dokaza kojima smo se bavili do sada, hajde da sada jednom, pogledamo kakvo praznovjerje posjeduju evolucionisti, na primjeru tako jednostavnom da ga mogu razumjeti čak i djeca:

Teorija evolucije tvrdi da je život nastao slučajno. Prema ovoj iracionalnoj tvrdnji, beživotni i nesvjesni atomi su se udružili da formiraju ćeliju, a onda su nekako formirali druga živa bića, uključujući i čovjeka. Hajde da razmislimo o tome. Kada spojimo elemente koji su "građevinski materijal" života, kao što su ugljen, fosfor, azot i kalijum, formira se samo kaša. Bez obzira na sve tretmane koje bi ona prolazila, ova gomila atoma ne može formirati ni jedno živo biće. Ako baš želite, hajde da napravimo "eksperiment" na ovu temu i da ispitamo u ime evolucionista šta je to zapravo što oni, samo za sebe, nazivaju "darvinističkom formulom":

Neka evolucionisti stave dosta materijala prisutnih u sastavu živih bića, kao što su fosfor, azot, ugljen, kisik, željezo i magnezij u velike bačve. Štaviše, neka dodaju u ovu burad i bilo koji materijal koji ne postoji u normalnim uvjetima, ako misle kako je potrebno.

Neka dodaju u ovu smjesu i što više aminokiselina i što više proteina, ako žele. Neka izlože ovu smjesu toploti koliko god žele i neka je navlaže koliko god žele. Neka miješaju ovo kakvom god tehnologijom žele. Neka postave najistaknutije naučnike pored ovih buradi. Neka ovi stručnjaci čekaju naizmjenično pored ovih buradi milijardama, pa čak i bilionima godina. Neka slobodno koriste sve vrste uvjeta koje smatraju potrebnim za formiranje ljudskog bića. Bez Može li doći do nastanka života ukoliko se ispune svi neophodni uvjeti koje evolucionisti navode? Naravno da ne! Kako bismo pokazali zašto je to nemoguće, hajde da izvedemo slijedeći eksperiment: ubacite enzime, hormone i proteine – sve što evulucionisti smatraju potrebnim za nastanak živog bića – u bure poput ovog na slici gore. Onda izmješajte sve ove sastojke, koristeći svu raspoloživu fizičku i hemijsku tehniku. Ali, šta god napravili, bez obzira koliko čekali, niti jedna živa ćelija od toga neće nastati u tom buretu.

obzira na ono što urade, oni ne mogu proizvesti iz ovih bačvi čovjeka, na primjer profesora koji ispituje strukturu svojih ćelija pod mikroskopom. Oni ne mogu proizvesti žirafe, lavove, pčele, kanarince, konje, delfine, ruže, orhideje, ljiljane, karanfile, banane, naranče, jabuke, hurme, paradajz, dinje, lubenice, smokve, masline, grožđe, breskve, paunove, fazane, šarene leptire, ili milijune drugih živih bića, kao što su ove. Zaista, oni ne mogu dobiti ni jednu ćeliju bilo koje od njih.

Ukratko, nesvjesni atomi ne mogu formirati ćeliju grupišući se.

Oni ne mogu da donesu novu odluku i podije ovu ćeliju u dva, zatim donijeti druge odluke i kreirati profesore koji su prvi izmislili elektronski mikroskop, a zatim ispitati svoju strukturu ćelija pod tim mikroskopom. Materija je nesvjesna, beživotna kaša, a oživljava jedino Božijim superiornim stvaranjem.

Teorija evolucije, koja tvrdi suprotno, je totalna je zabluda potpuno suprotna razumu. Čak i kratko razmišljanje o tvrdnjama evolucionista otkriva ovu realnost, baš kao u gornjem primjeru. Tehnologija oka i uha Još jedna tema za koju teorija evolucije nema komentar je savršen kvalitet percepcije oka i uha. Prije nego pređemo na oko, hajde da kratko odgovorimo na pitanje "kako vidimo". Svjetlosne zrake koje dolaze od objekata padaju naopačke na retinu oka. Tamo se te svjetlosne zrake pretvaraju u električne signale u ćelijama i prenose se do malene tačke na kraju mozga koju nazivamo centar za vid. Ovi električni signali su u ovom centru percipirani kao slike nakon serije procesa. Sa ovakvom tehničkom pozadinom, hajde da malo razmislimo. Mozak je izoliran od svjetla. To znači da je unutar mozga potpuna tama i da svjetlost ne seže do mjesta na kojem se mozak nalazi.

Mjesto koje zovemo centar vida je potpuno tamno mjesto gdje se svjetlost nikada ne pojavljuje. To je vjerovatno najtamnije mjesto koje postoji. Međutim vi posmatrate svijetao, jasan svijet preko tog mrklog mraka.

Slika koja se formira u oku tako je izoštrena i jasna da čak ni tehnologija 21. stoljeća nije u stanju da je sustigne. Na primjer, pogledajte knjigu koju čitate, ruke kojima je držite, zatim podignite svoju glavu i pogledajte oko sebe. Da li ste ikada vidjeli tako izoštrenu i jasnu sliku poput ove igdje drugo? Čak ni najrazvijeniji televizijski ekran proizveden od najrenomiranijih proizvođača televizora ne može vam obezbjediti tako jasnu sliku. Ovo je trodimenzionalna, izuzetno oštra slika u boji. Više od 100 godina hiljade inžinjera su pokušavali postići ovakvu oštrinu. Fabrike, ogromne prostorije su obezbjeđene, rađena mnoga istraživanja, planovi i dizajni su stvarani s ovim ciljem. Pa opet pogledajte u televizijski ekran i u knjigu koju držite u svojim rukama. Uočit ćete da postoji ogromna razlika u oštrini i jasnoći. Šta više, televizijski ekran pokazuje vam dvodimenzionalnu sliku dok vaše oko gleda u trodimenzionalnom obliku. Godinama su hiljade inžinjera pokušavale napraviti trodimenzionalni televizor i dosegnuti kvalitetom slike kvalitet vida. Da, napravili su trodimenzionalni televizijski sistem ali nije ga moguće gledati bez da koristite naočale. To je ipak samo umjetna trodimenzionalnost. Pozadina je zamagljena a prednja strana izgleda kao papirnata konstrukcija. Nikada nije bilo moguće proizvesti tako oštar i jasan prikaz kao što je onaj koji ima oko. i kod kamere i kod televizora dolazi do gubitka kvaliteta slike.

Evolucionisti tvrde da je mehanizam koji proizvodi ovu oštru i jasnu sliku nastao slučajno. A ako bi vam neko rekao da je televizor u vašoj sobi nastao slučajno, da su se svi njegovi atomi nekako slučajno sklopili i sačinili taj uređaj koji proizvodi sliku, šta biste pomislili? Kako atomi sami mogu uraditi ono što hiljade ljudi zajedno ne mogu?

Ako uređaj koji proizvodi primitivniju sliku nego oko ne može nestati sam od sebe, onda je evidentno da ni oko, ni slika koju ono vidi ne mogu nastati slučajno. Ista se logika primjenjuje i na uho.

Vanjsko uho skuplja raspoložive zvukove ušnom školjkom i usmjerava ih u srednje uho. Srednje uho prenosi zvuk vibracijama intenzivirajući ih. Unutrašnje uho šalje ove vibracije mozgu prevodeći ih u električne signale. Baš kao i sa okom, proces sluha se finalizira u centru za sluh u mozgu.

U poređenju sa uređajima za slikovno i zvučno snimanje, oči i uši su mngo kompleksnije, mnogo uspječnije i imaju naprednije karakteristike nego ovi produkti visoke tehnologije.

Situacija sa okom identična je onoj sa uhom. To znači da je mozak izolovan od zvukova baš kao i od svjetla: ne pušta nikakav zvuk unutra. Dakle, bez obzira koliko bučno vani može biti, unutrašnjost mozga je potpuno tiha. Ipak, najoštriji zvukovi se percipiraju u mozgu. U svom mozgu, koji je izolovan od zvukova, vi čujete simfonije orkestara i čujete svu buku u gužvi. Ali ako bi se nivo zvuka u vašem mozgu mjerio preciznim uređajem u tom trenutku, uvidjeli bismo da unutra vlada potpuna tišina.

Baš kao i sa snimkama, decenijama se ljudi trude stvoriti i reprodukovati zvuk koji je vjeran originalu. Rezultati ovih napora su snimači zvuka, HI-FI sistemi i sistemi za detekciju zvuka. Uprkos svoj tehnologiji i hiljadama inžinjera i stručnjaka koji su radili na ovom poduhvatu, ni jedan zvuk još nije dosegao istu oštrinu i jasnoću kao zvuk koji čujemo ušma. Pomislite na najkvlalitetnije HI-FI sisteme proizvedene u najvećim kompanijama u muzičkoj industriji. Čak i kod ovih uređaja kada se zvuk snima jedan se dio gubi ili kada uključite HI-FI sistem uvijek čujete zvižduću buku prije nego krene muzika. Ipak, zvukovi koje proizvodi tehnologija ljudskog tijela ekstremno su oštri i jasni. Ljudsko uho nikada ne percipira zvukove u pratnji sa zviždućim prizvukom ili sa atmosferskim smetnjama kao što je slučaj sa HI-FI uređajima. Ono percipira zvuk upravo onakvim kakav i jeste, jasno i oštro. To je tako oduvijek, od kako je čovjek stvoren.

Do sada, ni jedan video ili uređaj za snimanje ili reprodukovanje zvuka, koji su ljudi proizveli, nije tako osjetljiv niti uspješan u evidentiranju čulnih podataka kao što su to oči ili uši. Međutim, što se tiče vida i sluha, mnogo važnija činjenica stoji iza svega toga.

Kome pripada svijest koja vidi i čuje unutar mozga?

Ko je onaj ko posmatra primamljivi svijet u svom mozgu, sluša simfonije i cvrkut ptica i ko miriše ruže?

Simulacije koje dolaze iz očiju, ušiju i nosa ljudskih bića putuju do mozga kao elektro-hemijski nervni impulsi. U knjigama iz biologije, psihologije i biohemije možete pronaći mnoge detalje i tokove kako se formira slika u mozgu. Međutim, nikada nećete naići na ono najvažnije o ovoj temi: ko je onaj koji je svjestan ovih elektro-hemijskih nervinih impulsa u vidu slika, zvukova, mirisa i čulnih događaja u mozgu? Postoji svijest koja opaža sve ovo bez da su joj potrebne oči, uši ili nos. Kome ova svijest pripada? Nema sumnje da ova svijest ne pripada nervima, sloju masti ni neuronima od kojih se sastoji mozak. Zato materijalisti i darvinisti, koji vjeruju da je sve sastavljeno od materije, ne mogu dati odgovor na ovo pitanje. Jer ta je svijest duša koju je stvorio Bog. Duša ne treba ni oči da bi vidjela slike, ni uši da bi čula zvukove. Nadalje, njoj ne treba ni mozak da bi razmišljala.

Svako ko pročita ovu jasnu naučnu činjenicu bi trebao razmisliti o Svemogućem Bogu, trebao bi Ga se bojati i od Njega tražiti zaštitu, jer On je u stanju da sažme cijeli univerzum u potpuno tamno mjesto od svega nekoliko kubnih centimetara u trodimenzionalnom, obojenom, sjenovitom i svijetlom obliku.

Materijalistička vjera Sve ono što smo do ovdje iznijeli jasno nam ukazuje na činjenicu da je teorija evolucije jedna tvrdnja koja je u očitoj koliziji sa naučnim otkrićima: Darvinova tvrdnja po pitanju porijekla života je u oprečnosti s naukom, navedeni evolucioni mehanizmi ne posjeduju evoluirajuće djelovanje i fosilni zapisi upućuju na činjenicu da nisu postojale prijelazne forme, koje su neophodne za realizaciju navedene tvrdnje. U ovom slučaju, svakako treba odbaciti teoriju evolucije kao ideju koja je u oprečnosti sa naukom. U historiji je također zabilježeno da je niz teorija, poput modela evolucije sa centrom Zemlje, izbačeno sa naučnog dnevnog reda.

Međutim, teorija evolucije uporno se drži kao naučno aktualna i osnovana teorija. i ne samo to, čak se oni koji kritiziraju teoriju nastoje prikazati kao ljudi koji "napadaju nauku". Dobro, ali zašto je to tako?

Nesumnjivo, povod tome je činjenica da je teorija evolucije za određene krugove ljudi jedno dogmatsko ubjeđenje koga se nikada neće odreći. Ovi krugovi su slijepo vezani za materijalističku filozofiju, a darvinizam prihvataju iz razloga što je to jedino materijalističko objašnjenje prirode.

Signali nekog objekta se u mozgu percipiraju putem električnih signala. Kada kažemo da vidimo nešto, zapravo samo doživljavamo efekat električnih siglana u našem mozgu. Mozak je zatvoren za svjetlost. Unutrašnjost mozga je potpuno crna i ni tračak svjetla ne doseže tamo. Ta zona je poznata kao vizualni korteks i u potpunom je crnilu, tamnija možda od svega što ste ikada vidjeli. Ali u tom potpunom mraku vi gledate šarenilo boja.

Što je dosta interesantno, oni također sa vremena na vrijeme priznaju ovu činjenicu. Dobro poznati genetičar i otvoreni evolucionista Richard C. Lewontin sa Harvardskog univerziteta na slijedeći način priznaje da je on "prije svega materijalista, a onda naučnik":

"Mi imamo jednu materijalističku vjeru, a to je 'a priori' vjera.

Ono što nas primorava da na svijet donosimo materijalistička objašnjenja nisu naučne metode ni principi. Naprotiv, zbog naše apriorne privrženosti materijalizmu mi montiramo istraživačke pojmove i principe koji će iznijeti neko materijalističko objašnjenje. A i s obzirom da je materijalizam apsolutan, mi ne možemo dozvoliti pojavljivanje nekih stavova koji upućuju na religiju."

(Richard Lewontin, "The Demon-Haunted World", The New York Review of Books, 9. januar, 1997, str. 28)

Ova izjava je sasvim jasno upozorenje da je darvinizam jedna dogma koja se drži u životu zbog privrženosti materijalističkoj filozofiji. Ova dogma podrazumijeva da ne postoji ništa izvan materije. Upravo iz ovog razloga vjeruje se da je neživa, nesvjesna materija stvorila život. Milioni različitih živih vrsta, na primjer ptice, ribe, žirafe, leopardi, insekti, drveće, cvijeće, kitovi i čovjek su se oformili reakcijama unutar same materije, nastali su dakle unutar nežive materije kao posljedica padanja kiše ili udara groma. U stvarnosti je ovo poimanje koje je u oprečnosti i sa razumom, a i sa naukom. Darvinisti, međutim, nastavljaju braniti ovu apsurdnost iz razloga što ne smiju "dozvoliti pojavljivanje nekih stavova koji upućuju na religiju".

A svi oni koji na porijeklo života ne gledaju sa jednom materijalističkom predrasudom će sasvim lako dokučiti slijedeću nepobitnu činjenicu: sve živo je djelo Stvoritelja, koji posjeduje neograničenu moć i razum. Taj Stvoritelj je Allah, Onaj koji je čitav kosmos stvorio iz ničega, koji ga je na najsavršeniji način organizirao i Onaj koji je sve živo stvorio i dao mu oblik.

Teorija evolucije: najmoćnija magija na svijetu Svako ko nije podložan predrasudama ili pod utjecajem neke ideologije, ko koristi svoj razum i logiku, jasno će uvidjeti da je vjerovanje u teoriju evolucije, koja podržava sujevjerja neukih društava koja nisu imala pristup nauci ni civilizaciji, potpuno neodrživo.

Kao što je prethodno i objašnjeno, oni koji vjeruju u teoriju evolucije smatraju da bacanjem nekoliko atoma i molekula u bačvu može proizvesti stavove i razmatranja univerzitetskih profesora i studenata, naučnike poput Einsteina i Galilea, umjetnike poput Humphreya Bogarta, Franka Sinatre i Luciana Pavarottija, te antilope, limunova stabla i karanfile. Šta više, s obzirom da su naučnici i profesori koji u sve ovo vjeruju obrazovani ljudi, potpuno je opravdano govoriti o teoriji evolucije kao o "najmoćnijoj magiji na svijetu." Nikada ranije niti jedno uvjerenje niti ideja nije u toj mjeri lju- Jednako kako nam sada vjerovanje onih koji su obožavali krokodile djeluje čudnim i nevjerovatnim, isto će biti i s vjerovanjem darvinista. Darvinisti smatraju slučajnost i beživotne, nesvjesne atome stvaralačkom silom, te su tom uvjerenju posvećeni kao da je religija.

dima oduzela moć rasuđivanja, uskratila im inteligenciju i logičnost, te sakrila istinu od njih kao da su im oči pokrivene povezom. Ovo je čak gore i nevjerovatnije sljepilo nego obožavanje totema u pojedinim dijelovima Afrike, naroda Saabe koji je obožavao Sunce, plemena poslanika Ibrahima/Abrahama (savs) koje je obožavalo idole koje su pravili sopstvenim rukama ili nekih sljedbenika poslanika Musaa/Mojsija (savs) koji su obožavali zlatno tele.

Zapravo, Allah ističe ovaj nedostatak razuma u Kur'anu. U mnogim ajetima, Allah objavljuje da će umovi nekih ljudi biti zatvoreni i da će oni biti nemoćni da vide istinu. Neki od tih ajeta su slijedeći:

Kad bismo njih radi kapiju na nebu otvorili i oni se kroz nju uspinjali, opet bi oni, zacijelo, rekli:

Riječima je nemoguće opisati koliko je zaprepašćujuće da je ova magija orobila tako veliku zajednicu, da drži ljude daleko od istine i da ne jenjava 150 godina. Razumljivo je da jedna ili nekoliko osoba mogu povjerovati u nemoguće scenarije i iznositi tvrdnje prepune gluposti i nelogičnosti. Međutim, "magija" je jedino moguće objašnjenje da ljudi širom svijeta vjeruju da je nesvjesni i beživotni atom odjednom odlučio da se sastavi i stvori svemir koji besprijekorni sistem – organizovan, disciplinovan, razuma i savjestan, planet zvanu Zemlja sa svim svojim osobinama koje savršeno pogoduju životu i živim bićima koja se sastoje od bezbroj kompleksnih sistema.

Zapravo, u Kur'anu Allah objavljuje incident poslanika Musaa/ Mojsija (savs) i faraona kako bi ukazao na to da ljudi koji podržavaju ateističke filozofije koriste magiju da utječu na druge. Kada je faraon saznao za pravu religiju, rekao je poslaniku Musai (savs) da se sastane sa njegovim čarobnjacima. Poslanik Musa (savs) je to učinio i rekao im da pokažu svoje sposobnosti prvi. Ajet kaže slijedeće:

Kao što smo i vidjeli, faraonovi čarobnjaci su bili sposobni da ubijede sviju osim poslanika Musaa (savs) i one koji su vjerovali.

Međutim, njegovi su dokazi uklonili magiju, tj. "progutali ono što su oni izveli," kako kaže i slijedeći ajet:

I Mi naredismo Musau:

Kao što možemo i vidjeti, ljudi su shvatili da su bili pod dejstvom magije i da je ono što su vidjeli samo iluzija, pa su faraonovi čarobnjaci izgubili kredibilitet. i danas, također, oni koji po utjecajem slične iluzije vjeruju u ove smiješne tvrdnje pod naučnom krinkom i provode svoje živote zastupajući ih, osim ukoliko ne napuste ovu sujevjernu religiju, bit će poniženi kada potpuna istina izađe na vidjelo, a iluzija bude razotkrivena. Zapravo, svjetski poznati britanski pisac i filozof Malcom Muggeridge, koji je bio ateist i zastupao teoriju evolucije nekih 60 godina, ali je kasnije shvatio istinu, otkriva poziciju u kojoj će se teorija evolucije naći u vrlo skoroj budućnosti, slijedećim riječima:

Ja sam lično ubijeđen da će teorija evolucije, posebno stepen u kojem se primjenjuje, biti jedna od najvećih šala u historijskim knjigama u budućnosti. Naše potomstvo prosto će biti zaprepašteno kako je tako labava i sumnjiva hipoteza mogla biti prihvćena sa tako nevjerovatnom kredibilnoću. (Malcolm Muggeridge, Kraj kršćanstva, Grand Rapids: Eerdmans, 1980, str. 43) Ta budućnost nije tako daleko – naprotiv! Ljudi će uskoro shvatiti da slučajnost nije božanstvo i posmatraće teoriju evolucije kao najgoru obmanu i najteži oblik zablude na svijetu. Ta zabluda se već rapidno počela otklanjati iz glava ljudi širom svijeta, pa mnogi ljudi koji sada uviđaju istinu, se pitaju s čuđenjem kako su ikada mogli biti tako obmanuti. Hvaljen neka si – rekoše oni –

1. Prof. Thomas Arnold, The Spread of Islam in the World, A History of Peaceful Preaching, Goodword Books, 2001, pp. 79-80 2. http://www.ibtimes.com/why-do-people-join-isis-psychology… 3. Karen Armstrong, Holy War, MacMillan London Limited, 1988, p. 25 4. Tabari, Ta' rikh, 1, 1850, cited in Majid Khadduri, War and Peace in the Law of Islam, Johns Hopkins Press, Baltimore, 1955, p. 102 5. Karen Armstrong, Holy War, MacMillan London Limited, 1988, p. 25 6. W.H.C. Frend, "Christianity in the Middle East: Survey Down to A.D. 1800", Religion in the Middle East, Ed. A.J. Arberry, I-II Cambridge, 1969, Volume I, p. 289 7. Prof. Thomas Arnold, The Spread of Islam in the World, A History of Peaceful Preaching, Goodword Books, 2001, p. 56 8. Prof. Thomas Arnold, The Spread of Islam in the World, A History of Peaceful Preaching, pp. 71-72 9. L. Browne, The Prospects of Islam, pp. 11-15 10. Prof. Thomas Arnold, The Spread of Islam in the World, A History of Peaceful Preaching, p. 96 11. Prof. Thomas Arnold, The Spread of Islam in the World, A History of Peaceful Preaching, pp. 88-89 12. André Miquel, L'Islam et sa Civilisation VIIe - XXe siècle, Librairie Armand Colin, Paris 1968, p. 244 13. John L. Esposito, The Islamic Threat: Myth or Reality, Oxford University Press, New York, 1992, p. 39 14. Gesta Francorum, (The Deeds of the Franks and the Other Pilgrims to Jerusalem), trans. Rosalind Hill, (London: 1962), p. 91. 15. August C. Krey, The First Crusade: The Accounts of Eye-Witnesses and Participants (Princeton & London: 1921), p. 261 16. August C. Krey, The First Crusade: The Accounts of Eye-Witnesses and Participants (Princeton & London: 1921), p. 262 17. Alan Ereira, David Wallace, Crusades: Terry Jones Tells the Dramatic Story of Battle for Holy Land, BBC World Wide Ltd., 1995 18. The Alarm Newspaper Article, "Bakunin's Ground-Work for the Social Revolution," 1885 Dec. 26, p. 8 19. The Alarm Newspaper Article, "Bakunin's Ground-Work for the Social Revolution," 1885 Dec. 26, p. 2 20. Karen Armstrong, Holy War, pp. 30-31 21. John L. Esposito, Islam: The Straight Path, p. 58 22. John L. Esposito, Islam: The Straight Path, p. 59 23. Karen Armstrong, Holy War, p. 185 24. Francis E. Peters, Jerusalem: Holy City in the Eyes of Chroniclers, Visitors, Pilgrims, and Prophets from the Days of Abraham to the Beginnings of Modern Times, Princeton, Princeton University Press, 1985, p. 363 25. Charles Darwin, The Descent of Man, 2nd edition, New York, A L. Burt Co., 1874, p. 178 26. Lalita Prasad Vidyarthi, Racism, Science and Pseudo-Science, Unesco, France, Vendôme, 1983. p. 54 27. Theodore D. Hall, "The Scientific Background of the Nazi "Race Purification" Program", http://www.trufax.org/avoid/nazi.html 28. James Joll, Evrope Since 1870: An International History, Penguin Books, Middlesex, 1990, p. 164 29. M.F. Ashley-Montagu, Man in Process, New York: World. Pub. Co. 1961, pp. 76, 77 cited in Bolton Davidheiser, W E Lammers (ed) Scientific Studies in Special Creationism, 1971, pp. 338339 30. L.H. Gann, "Adolf Hitler, The Complete Totalitarian", The Intercollegiate Review, Fall 1985, p. 24; cited in Henry M. Morris, The Long war Against God, Baker Book House, 1989, p. 78 31. J. Tenenbaum, Race and Reich, Twayne Pub., New York, p. 211, 1956; cited by Jerry Bergman, "Darwinism and the Nazi Race Holocaust", http://www.trueorigin. org/ holocaust.htm 32. Peter Chrisp, The Rise of Fascism, Witness History Series, p. 6 33. Hickman, R., Biocreation, Science Press, Worthington, OH, pp. 51–52, 1983; Jerry Bergman, "Darwinism and the Nazi Race Holocaust", Creation Ex Nihilo Technical Journal 13 (2): 101– 111, 1999 34. Robert M. Young, Darwinian Evolution and Human History, Historical Studies on Science and Belief, 1980 35. Alan Woods and Ted Grant, Reason in Revolt: Marxism and Modern Science, London: 1993 36. K. Mehnert, Kampf um Mao's Erbe, Deutsche Verlags-Anstalt, 1977 37. Karl Marx, Das Capital, Vol. I, 1955, p. 603 38. Vladimir Ilich Lenin, Collected Works, 4th English Edition, Progress Publishers, Moscow, 1965, Volume 11, p. 216 39. L. Poliakov, Le Mythe Aryen, Editions Complexe, Calmann-Lévy, Bruxelles, 1987, p. 343 40. Robert Clark, Darwin: Before and After, Grand Rapids International Press, Grand Rapids, MI, 1958, pp. 115-116; cited by Jerry Bergman, "Darwinism and the Nazi Race Holocaust", http://www.trueorigin.org/ holocaust.htm